in memoriam



Gianni Giovanni Kumar
1946-15.06.2014.
dugogodišnji predsjednik Društva invalida cerebralne i dječje paralize Pula,

predsjednik Saveza UCDP 1986-1988

Bio si prijatelj naše djece i naše udruge.

Hvala ti za sve što smo doživjeli
u onim krasnim danima i noćima na
susretima u Medulinu,

Hvala ti za sav entuzijazam koji si na nas prenosio
za sve što smo od tebe naučili.

tvoji fiumani




Što je gianni rekao o sebi kao bivši predsjednik
Saveza UCDP 1986-1988
Izvadak iz knjige 30 godina HSUCDP 1968-1998


Rođen sam 1946 godine u Puli od roditelja Puljana i predaka vezanih za grad i Istru,Djetinstvo , mladost i školovanje proveo sam u Puli, odgojen u kulturi i duhu tog grada, aktivan u mnogim društvenim i kulturnim djelatnostima.
Godine 1970 osnovao sam bračnu zajednicu, a 1971 rodio se moj prvi sin Daniele
. Do 1973 godine, kada se rodio moj drugi sin Paolo, moja je životna priča bila nalik mnogim pričama žitelja ovoga grada. Spoznaja o Paolovoj dijagnozi (cerebralna paraliza) preko noći izmjenila je tijek mog života i obitelji. Suoćen sa mnoštvo problema vezanih za stvaranje optimalnih uvjeta za Paola, u meni se pokrenuo nevjerovatan entuzijazam koji sam prenio i na ostale roditelje koji imaju djecu s ovom dijagnozom. Žalio sam kao i oni, da naša djeca ostanu u svom gradu, svojoj Županiji, jer tu pripadaju i u tom okruženju trebaju odrastati.
Vjerovao sam, u čelne ljude Istre koji su mi pripomogli u ostvarenju moje zamisli. Rezultat toga je "Boravak za djecu i mladež" sa CP
Ustanova koja provodi Mediko-psiho-pedagoško-socio-zdravstvene programe potrebne populaciji djece i mladeži sa cerebralnom paralizom. U njega je uloženo 24 godine moga života, a o kvaliteti rada koja se tu provodi , pročule se i izvan granica naše domovine. Najdraže priznanje mom radu i radu cijele ustanove (Boravka ) je dodjela nagrade grada Pule 1992, a meni osobno 1993. uz ostala priznanja u našoj zemlji i van nje
Osobna želja mog dugogodišnjeg rada je da ova ustanova bude i nadalje na usluzi svima onima kojima je potrebna,njeno permanentno usavršavanje, njegovanje kulture življenja obitelji suočene sa hendikepom

STRUČNI RADOVI

ŽIVOTOPIS BORAVKA ZA DJECU I MLADEŽ S CEREBRALNOM PARALIZOM U PULI 1998 GODINA

u posljednje vrijeme sve češće razmišljam je li dvadeset godina puno ili malo. Osvrnem li se unazad i prisjetim li se bezbrižne mladosti provedene na Verudeli, večeri provedenih na prvom i jednom od najbolji pulskih plesnjaka, čini mi se da je to bilo jučer. No, pomislim li na Boravak, na moju djecu, na sve ono što smo zajedno prošli, imam dojam da je tih dvadeset godina jako jako puno. Ova priča za počela je 1973 godine kad se rodio moj sin Paolo.
Za svakkog je roditelja rođenje djeteta s bilo kojom vrstom oštećenja stresm koji izaziva različite emocionalne reakcije, Pogođen spoznajom o dijagnozi svog djeteta takav roditelj čini sve što može. Vodi dijete od jednog liječnika k drugome, od jedne bolnice do druge, živeći između nade i patnje, a nerijetko podređujući cijelog sebe, svoj obiteljski i javni život životu tog djeteta.
U svojoj nevolji spreman je žrtvovati puno toga ne bi li postigao izlječenje ili otklanjanje prisutnog oštećenja. On smatra da će njegovo dijete postati sretno jedino ukoliko se oštećenje u potpunosti ukloni.
Upravo su rođenje mog Paola i za mene tada tragična spoznaja o njegovoj dijagnozi izmjenili doslovno preko noći cijeli tijek mog života i života moje obitelji. Nismo to očekivali i nismo za to bili pripremljeni. U toj bujici emocija moje je razum tražio izlaz. I bez obzira na tu neumitnu i neopozivu istinu, često sam se pitao zašto se baš mom djetetu to moralo dogoditi.
Postupno i teško prevladao sam prvobitni šok. Nakon niza lutanja i traženja spasonosnog rješenja, sagledao sam pravo stanje stvari i prihvatio svoje dijete takvo kakvo jest. Nisam ga se stidio niti sam ga sklanjao od ljudskih pogleda. Dapače, želio sam da raste i da se razvija u svojoj obitelji, da se uključi u redovne životne tijekove, a ne da bude smješten u zavod, da bude odvojen od nas.
Rođen sam u Puli, osječam se građaninom Pule,volim svoj grad i nikako nisam želio da moj sin ode iz svog i mog grada.Jer ovo je grad ljubavi.No shvatio sam da također da gradu moram nešto i ponuditi a ne samo čekati da netko drugi nešto poduzme. Mislio sam i još danas mislim da to trebaju biti mali, dakle ostvarivi projekti usmjereni na poboljšanje životnih uvjeta henikepiranih osoba, takvi projekti koji će povrh svega omogućiti i stvaranje jedne čvrste jezgre stručnih djelatnika osposobljenih da toj populaciji i njihovm obiteljima pruži svu neophodnu pomoć. Jednostavno htio sam
svome gradu dati nešto zauzvrat.

Ponukan takvim razmišljanjima 1974 okupio sam u puli i bližoj okolici roditelje djece s cerebralnom pralizom s ciljem da ono što nismo mogli ostvariti pojedninačno ostvarimo zajedno. Svjesni činjenice da se naše obitelji nalaze pred bitno drukčijim životnim problemima od ostlih obitelji, odlučili smo se povezati i nešto učiniti za našu djecu. Okupljueni roditelji mogli su si međusobno pomagati, dobili su priliku da prvo daju sbve od sebe, a potom da tako organizirani traže potporu od drugih. I tu su potporu dobili.
Osnovali smo udruženje nas roditelja po nazivom "društvo invalida cerebralne i dječje paralize-Pula" socijalno humanitarnu organizaciju koja je postala nositelj svih ondašnjih i budućih akcija vezanih za zaštitu djece i mladeži s cerebralnom paralizom.
Sljedećije korak bi
o povezivanje s postojećim ustanovama u našem gradu i pojedinim stručnjacima, koji su imali sluha za probleme naše djece i volje da se njime bave.

Suradnja sa vrtićem "Dječji vrtić i jasnice" 1976 urodila je otvaranjem prvog vrtića za djecu sa CP na području PUle, već 1977 u ovu su se vrtičku skupinu uključila djeca bez poteškoća u razvoju te nastaje prva integrirana skupina u Hrvatskoj.
Za nas roditelj to je bila velika pomoć, djeca su ostala živjeti u svom gradu , u svojoj obitelji, a jedna od rodielja zbog toga niej morao napustiti svohj posao.Uz to su djeca imala zdravstvenu rehabilitaciju, odgoj i obrazovanje primjeren njihovim potzrebama i mogućnostima.

Uključivanje naše djece u redovan sustav osnovnoškolskog obrazovanje,(integracija) započeo je 1978 godine. i prije nego što su pojedine teorijske spoznaje o cerebralnoj paralizi bile ugrađene u zakonske i podzakonske propise, što se dogodilo tek 1980 godine kad je donesen "Zakon o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju". To je uključivanje potaklo i prvu stručnu suradnju pedagoških i zdravstvenih suradnika Društva sa školama koje su ta djeca sa CP pohađala.
Preseljenjem u novi prostor 1983 godien stvoreni su uvjeti za otvaranje "Odjeljenje za produženi stručni postupak djece školske dobi s cerebralnom paralizom", koje je organizacijski osmišljeno kao produžena ruka školi s ciljem da s provođenjem zdravstvenih,psiholoških i pedagoških postupaka svojim korisnicim a pomogne u procesu odgojno obrazovne integracije.
Proširenje djelatnosti i porast djece iziskivali su i sve veći broj stručnih kadrova, uložili smo mnogo truda , znanja i vremena kako bi našoj djeci zajamčili najbolje stručnjake.
Logična je posljedica toga bila i promjena naziva institucionalnog oblika unutar kojeg su se djelatnosti i provodile. tada je nastao naziv "Boravak za djecu i mladež sa CP-Pula" iako je Boravak postao samostalna organizacija koja raspolaze vlastitim kadrom i sredstvima on je uvijek dijelovao pod ingerencijom Društva i tek s njim čini jedinstvenu cjelinu.
(opaska urednika portala- u kasnijim godinama izostala je upravo ta veza koja je bila okosnica Boravka sa Društvom, i dovela je do odlaska Gianni Kumara iz Boravka kojieg je sa toliko entuzijazma stvarao toliko godina i prenio ga nama rodteljima iz drugih gradova stotine kilometara udaljenih od Pule, ta činjenice i stres kao posljedica teško mu je narušilo fizičko zdravlje)

Od 1983 oblici i sadržaji mjenjali su se i usavršavali
Postojeći model (1998) obuhvaća mnogobrojne i različite oblike i sadržaje rada, a ssorganizacijskog stajališta sačinjavaju
-
odjeljenje za zdravstvenu habilitaciju i rehabilitaciju
-odjeljene za predškolski odgoj i obrazovanje
- odjeljenje za produženmi stručni postupak
-odjeljnenje za radnu okupaciju, proizvodne i uslužne djelatnosti
-odjeljenje za psihosocijalnu edukaciju i rehabilitaciju

Ovakvo ustrojstvo plod dvadesetgodišnjeg iskustva i rada s cerebralnom paralizom, no smatramo da su uloženi rad i pregnuće svih djelatnika podložni daljnjem teorijskom razmatranju i empirijskoj provjeri.

Nakon ovog kratkog pregleda ustrojstva Boravak ne mogu, a da si ne postavim pitanje koje su to potrebe korisnika koji Boravak, ovakav kakav je danas, ne može zadovoljiti. Sljedeći razvoj djece i mladeži sa CP već od ranog djetinstva mi imamo potpuni uvid u njihove psihofizičke sposobnosti, što nam olakšava odabir funkcionalnih zahvata koji imaju za cilj postizanje ako ne potpune, a ono barem djelomične ekonomske samostalnosti njihovim uključivanjem u proizvodne i uslužne djelatnosti. Jer sav uloženi trud u njihovu socijalnu integraciju i rezultasti koji su postignuti na tom polju postaju nesvrshoviti i besmisleni, ukoliko im se ne pruži mogućnost da stećena znanja i vještine primjene na korist sebi i zajednici u kojoj žive.
U našim razmišljanjima to se opredmećuje un projektu "Kuća nade". Radi se o zavbršnoj fazi projekta započetog prije dvadeset godina. Ondašnji polaznici vrtića danas su odrasli ljudi i treba im pružiti mogućnost da žive život dostojan čovjeka. Svojim djelatnostima, prvenstveno na polju turističkih usluga "Kuća nade"zajamčila bi tim ljudima koji su sada u naponu životne snage, i pored hendikepa, ne samo ekonomsku samostalnost, već i neovisnost o roditeljskoj skrbi.
Mi roditelji koji smo zašli u neke godineznamo pravu vrijednost toga, jer nas oslobađa one temeljne brige- što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude.

 

 
 
home
0