UVIJEK MOŽEMO DALJE

Kao da je bilo jučer. Kasnorujanski dan devedeset i četvrte, još uvijek ljetnje vruć. Jutro. Neizvjesnim koracima primičem se učionici broj trinaest (zar baš trinaest?!). Pred vratima zastajem iznenadjena- kad li su prije na pločicu napisali V/VI. d, Vilma Lukanović?!. Jesam li ja to oduvijek ovdje?

Širom otvoreni parovi očiju ispitivački odmjeravaju "novu". Nekoliko riječi uljudnog predstavljanja i -krenimo na posao!
Wildeeov "samoživi div", čini mi se. Priča o osornome sebičnome divu kojeg preobrazi dječja ljubav. "Ima mnogo lijepih cvijetova, ali su ova djeca ipak ponajljepši cvjetići". govorio je nikad više samoživi div gledajući djecu u svom vrtu. Koliko li (slučajne?) simbolike!

Malo-malo pa u učionicu ušeta ponetko dovozeći još jedno dijete. Udje, smesti učenika, izadje. "Veselog li razreda!Skoro pa kao na Korzu", mislila sam uvjerena da su vozač,fizioterapeut i logoped hvale vrijedni očevi koji bi djecu mogli dovesti i na vrijeme u školu?

I stale se tako plesti NITI gornjovežičkih jutara što su me brzo utkale u toplo tkanje CP-odjela. Nikad nismo voljeli tu skraćenicu. Što ona zna o sašinoj sanjarskoj ranjivosti, Marinovom donhikotovskom buntovništvu, Nevenovoj gotovo britanskoj ugladjenosti, Draženovoj začudo zreloj staloženosti, Danijelinoj romantičnosti, Tamarinim ushićenjima, Kristininoj promišljenoj suzdržansoti, Marijinoj upornosti...A bio je tu nakratko i jedan šutljivi Marko...Što oan zna o zlatnim jutrima u sjeni rascvrkutane borovine što je zgrtala naše strepnje, borbe,sumnje i ljutnje, brbljavosti i šutnje.

Moj V/VI. d sad je već bivši VII/VIII.d. Bili ste dječarci i djevojčurci.Oni što su uz vas bili i prije mene, pamte vas još krhkijima.

Danas ispraćam djevojke i mladiće pred čijom okrupnjalom gradjom stoje još mnoge kušnje. "ja sam mala lego-kjocka s bezbrojnim mogućnostima kombiniranja", zapisala je jednom Kristina. voljela bih da dani u kojima smo zajedno rasli(jer,upamtite i odrasli odrstaju) budu postojan temelj gradnji što se život zove. Pa kad se ,otisnu u njegove vertikale, katkad osvrnete za sobom,neka vas zlato stranica koje držite u rukama podsjeti da uvijek možemo dalje dok ima volje u nama i prijatelj uz nas.

VILMA LUKANOVIĆ, profesorica hrvatskog jezika