Professor Emeritus / Clinical Psychology/ University of Kansas

Franklin C. Shontz.

Nedavno sam pristao napisati kratki članak koji sažima načela koja opisuju psihološke aspekte tjelesnog invaliditeta i hendikepa.

Članak će pojaviti u nadolazećoj, profesionalno orijentiranoj enciklopediji, čije će se čitateljstvo vjerojatno sastojati od liječnika i psihologa koji znaju malo ili pak ne znaju ništa o navedenoj temi.
Moj je problem bio selektirati najvažnije stvari koje bi takva grupa čitatelja trebala znati. Iako se zadatak isprva činio nemoguć, naposlijetku sam shvatio da se velika količina onoga što bi trebalo reći može svesti na 6 teorema.
Tada mi je palo na pamet da bi teoremi mogli biti zanimljivi ljudima koji se profesionalno bave rehabilitcijskom psihologijom, bilo za vlastite potrebe ili za predstavljanje istih drugima.
Prezentacija teorema u javnosti bi u najmanju ruku trebala izazvati raspravu i stimilirati njihovu reviziju i unaprijeđenje.

Prva dva teorema su opovrgavajući; oni tvrde da su neki uvriježeni (općeprihvaćeni) stavovi pogrešni. Oni opisuju stereotipne ideje koje nisu potvrđene sustavno prikupljenim podacima; ustvari, pažljivo zapažanje pruža široki spektar slučajeva koji jasno proturječe stereotipima.

Ostala 4 teorema su afirmativna.Oni iznose tvrdnje koje su vjerojatno točne, temeljene na najnovijim informacijama i najpriznatijim mišljenjima koj su trenutno dostupni. Ljudima koji su upoznati s rehabilitacijskom psihologijom, teoremi se mogu činiti očitima. Tome se i nadam, jer bi to značilo da se slažemo u nekoliko najvažnijih točaka.

OPOVRGAVAJUĆI TEOREMI

1. psihološka reakcija na početak ili nametanje tjelesnog invaliditeta nije jednako zabrinjavajuća ili nesretna i ne mora nužno rezultirati neprilagodbom

Nužna posljedica tome je da psihološka reakcija za uklanjanje tjelesnog invaliditeta nijejednako ili nužno ugodna i ne vodi nužno poboljšanju prilagodbe.
Neke posljedice fizičke bolesti i invalidnosti na ponašanje su direktne i dosljedne; na primjer; kompletno oštećenje optičkog živca blokira reakcije na vizualne podražaje.
Ispravno govoreći, izravne posljedice kao što su ove, prije su efekt tjelesnog nedostatka, negoli reakcija na njega, a reakcije su jedina bit ovog teorema.
Premda su mnogi napori učinjeni da povežu invaliditet s ukupnom neprilagodbom osobnosti, nije objavljen niti jedan sustavni dokaz koji pokazuje da reakcije koje uključuju psihijatrijske poremećaje nastupaju češće na reprezentativnom uzorku ljudi s nedostacima negoli unutar opće populacije.
Zapravo, cjelokupna osobna prilagodba poboljšava se kada tjelesni nedostatak ili hendikep riješava životne probleme.
Potencijali osobnosti pojedinca mogu ojačati, a ne oslabiti kada se sa stresom kojeg invaliditet nameće uspješno nosi.
Posljedica prvog teorema podržana je izvještajima da otklonjavanje stanja tjelesnog invaliditeta ponekad povećava osjećaj krivnje, tjeskobe ili neprilagođenosti.
Krivnja može proizaći iz vjerovanja da je pojedinac bezvrijedan, osobito kada isti vjeruje da je ostvario osobnu korist na račun zdravlja ili dobrobiti drugih.
Tjeskoba nastupa kada je oporavljena osoba prisiljena nositi se s problemima koji prije nisu postojali, ili su mogli biti uspješno izbjegnuti za vrijeme trajanja onesposobljenja.

2. Reakcije (pozitivne ili negativne) na invaliditet nisu na jednostavan način povezani s njegovim tjelesnim svojstvima

U gomili podataka, studije osoba s tjelesnim oboljenjima sugeriraju da takve osobe kao grupa pokazuju sklonost povećanoj tjelesnoj tjeskobi i depresiji.
Međutim, te studije ne pružaju nikakav razlog da bi se vjerovalo da se takve reakcije razlikuju od onih prouzročenih stresom jednake jačine psihološkog porijekla.
Dobro osmišljeno istraživanje,ispitivanje odnosa između stupnja ili tipa oboljenja i snage karakternih osobina ili tipova karakternih organizacija, praktički je nepostojeće.
Postojeće studije nisu pokazale korelaciju nijedne mjerljive (usporedive) veličine ili njihovu povezanost.
Znanje o vrsti ili stupnju tjelesnog oboljenja ne pruža gotovo nikakvu informaciju o karakteru te osobe.

AFIRMATIVNI TEOREMI

1. Što je kraća i manje kompleksna slučajna povezanost između tjelesne strukture pogođene oboljenjem i ponašanja, to je veća izvedivost potonjeg od prošlog (veća je izvedivost, tj. prakticiranje ponašanja od same usredotočenosti na oboljenja)

Kada se uzročno-posljedična mreža sastoji samo od psihokemijskih procesa, povezanost je izravna a predvidivost visoka.
Npr, neurološka oboljenja obično imaju prilično stalne i predvidljive posljedice na podražaje.
Kada se ta uzročno-posljedična mreža odnosi na instrumentalne vještine oblačenja i kretanja koje uključuju već naučene komponente, povezanost postaje manje izravna i predvidljivost se sukladno tome smanjuje.
Uzročno-posljedične mreže koje utječu na emocionalna stanja još su manje izravna nego ona koja uključuju instrumentalne radnje.
Na ovoj razini, analiza psiholoških aspekata oboljenja prelazi liniju usredotočenosti na posljedicu (efekt) oboljenja, a usredotočenost se pomiče na reakcije ili prilagodbu na oboljenje.
Konačno, kad se uzročno-posljedična mreža dotiče takvih kompleksnih stvari kao što je značenje oboljenja u cjelokupnoj životnoj situaciji osobe ili mjesta oboljenja u pojedinačnom konceptu osobe, predvidljivost gotovo nestaje.
Na ovoj razini, toliko drugih čimbenika pored tjelesnog stanja postaje značajno, da međuovisnost (korelacija) oboljenja ne samo da je minimalna, već bi i sama njezina postojanost bila nevjerojatna

2. Što je manja izravna povezanost između oboljele tjelesne strukture i ponašanja, postaje prikladnije označiti utjecaj invaliditeta kao posrednički, olakšavajući ili ubrzavajući, negoli kao slučajan ili prisilan

Pojam olakšavanja/ubrzavanja označava da, dok invaliditet može učiniti određenu osobinu ili vrstu psihološke prilagodbe lakše prihvatljivom ili atraktivnijom od ostalih, ni jedna vrsta invaliditeta ne zahtijeva nikakvu molarnu reakciju.
Uzmimo na primjer osobu s ozljedom leđne moždine koja se više ne može upuštati u konvencionalne seksualne aktivnosti, uslijed čega ona reagira postajući sve ogorčenija i utučenija.
Takve su reakcije vjerojatnije kod osoba određene dobi i spola koje posjeduju određene ideje o važnosti seksualnog identiteta u okviru samosvijesti
Ali te reakcije nisu nametnute od strane osoba, ne nastaju automatski i nisu izravan rezultat ozljede leđne moždine.
Učenje osoba s ozljedom leđne moždine da nađu nove načine za ostvarivanje seksualnog zadovoljstva ili intimnosti često vraća emocionalnu ravnotežu., čak i ako ne uklanja ili ne promijeni tjelesno oštećenje.

3. Vanjski čimbenici su najmanje jednako važni u određivanju psiholoških reakcija na invaliditet, kao što su važna i unutarnja stanja osoba s invaliditetom

Očita ilustracija značenja ovog teorema može se pronaći u nepriličnosti da se arhitektonske barijere nameću obrazovnoj, stručnoj i međusobnoj prilagodbi osoba s invaliditetom.
Zapreke kao što su ove pridonose sveukupnim porukama često upućenim osobama s invaliditetom da ih se promatra kao manje vrijedne i da će tako i ostati.
Neprilagođenost zasigurno slijedi kada se takvi stavovi prihvate kao točni i istiniti.
Posljedice stava bezvrijednosti i žaljenja ili stigmatizacija više su suptilni, ali jednako važni.
Oni vode prikazivanju invalidnih osoba u medijima kao jadnih, bespomoćnih stvorenja koja pate i čija je najveća potreba milosrđe, ili kao veoma hrabrim bićima koja zaslužuju medalje samo zbog putovanja s jednog mjesta na drugo ili zbog pohađanja fakulteta.
Svakoj takvoj osobi koja je neprekidno izložena takvim idejama o sebi, bit će izrazito teško prihvatiti sebe kao sposobnu, jednako vrijednu i normalnu osobu

4. Od svih čimbenika koji utječu na cjelokupnu životnu situaciju invalidne osobe, invaliditet je samo jedan od njih, a opet je njegov učinak relativno malen Teorem počinje potvrdno.

Opovrgava uvriježeno mišljenje da je tjelesna invalidnost nužno najvažnija stvar u životu osobe.
Kada tjelesni nedostatak ometa, zaustavlja ili mijenja psihološki rast, on postaje izvor brige i smetnje.
Može čak voditi do neprilagođenosti, iako se oblici neprilagođenosti kod osoba s tjelesnim nedostatkom ne razlikuje od oblika neprilagođenosti kod drugih ljudi; i suprotno tome, kada nedostatak otvori nove mogućnosti za učenje i izaziva osobe na ostvarivanje uspješnih postignuća promovirajući rast ega, to postaje izvor rasta i konačne zrelosti.
Ovo je najvažniji od 6 teorema koji u konačnoj analizi ukazuje da razumijevanje psiholoških reakcija naspram tjelesnog invaliditeta zahtijeva razumijevanje živih bića kao pojedinaca u cjelokupnoj njihovoj složenosti.

prevedeno iz knjige; The Psychological & Social Impact of Illness and Disability,
preveli: Chersi Vesna i Borović Dario