Varaždinske toplice, 23 - 24.03.2006

Kroz samosvjesnost do samozastupanja

Tamara Bračun

Samozastupanje znači samostalno odlučivati o tome što je najbolje za tebe, i otvoreno istupajući pobrinuti se za svoja prava. Pojam samo zastupanja je najvažniji cilj osoba s invaliditetom, jer se samo preko samozastupanja može doći do neovisnog življenja.
Osoba mora biti upućena koja prava ima, da bi ih mogla tražiti. Kad kažem prava ne mislim samo na zakonska prava, mislim na sva prava koja omogućuju kvalitetniji život.
Pod pojmom kvalitetan život spada i roditeljeva mogućnost dobrog izbora (medicinskog tretmana, raznih terapija i školovanja) djece sa CP od trenutka njihovog rođenja, pa sve do punoljetnosti i dalje.

Smatram da je 2006 godine govoriti o već davno napisanim ljudskim pravima osobe s invaliditetom nepotrebno jer su ta prava poznata, davno usvojena, iako ni blizu europskim standardima, pa se neću doticati već usvojenih osnovnih prava.
Da bi se osoba sa cerebralnom paralizom mogla samozastupati u potpunosti , mora biti samosvjesna, jer jedino tako može sagledati pravilno sebe i okolinu. Ako osoba ne posjeduje te kvalitete i nije do odrasle dobi zbog niza okolnosti, stekla toliko važno samopouzdanje potrebno je tom segmentu posvetiti veliku važnost kako bi edukacija o samo zastupanju bila što kvalitetnija.

Što je uvjetovalo mojoj samo svjesnosti osim moje prirođene predispozicije.

1. Školovanje u mjestu stanovanja
Školovala sam se u svom gradu Rijeci, za razliku od prijašnje djece koji su išli na Oštro i na Goljak. Velikom upornošću mojih i nekolicine ostalih roditelja otvorio se odjel pri redovnoj osnovnoj školi Gornja Vežica za djecu sa CP. U početku nas je bilo samo petero mališana, putove smo krčili i tako otvarali vrata mnogim generacijama poslije nas. Takvim modelom školovanja, nismo se izdvajali od svoje obitelji što je važan čimbenik za psihološko razvijanje svakog djeteta. Pogotovo djeteta sa cerebralnom paralizom, kome je roditeljska podrška i ljubav jako potrebna. Stoga je najbolje da ga roditelji nauče kako da se što bolje i uspješnije nosi sa invaliditetom, i da nema osjećaj manje vrijednosti. Da upozna što je CP , da se ne srami , nego da zna objasniti sebe drugima, radi lakših uspostavljanja međuljudskih odnosa od najranije dobi. Moji roditelji, a ponajviše moja majka, su u tome uspjeli i ja sam im na tome jako zahvalna. Ako zbog raznih okolnosti dijete sa CP završi u ustanovi, bilo bi poželjno da djelatnici koji se njime bave što kvalitetnije preuzmu ulogu roditelja. Ostankom u obitelji teže ćeš postati fizički samostalniji jer uvijek imaš nekoga iza sebe, na koga se možeš osloniti, za razliku od osobe koja živi u ustanovi koja hoće ili neće mora obavljati sve samostalno- kako bi ja rekla "uzdaj se use i u svoje kljuse", Poznavajući osobe koje su boravile u domovima zaključila sam da su fizički možda čak samostalnije, ali što se tiče socijalizacije mislim da tu daleko nazaduju.
Srednjoškolsko obrazovanje također sam nastavila u svom gradu u Ekonomskoj školi. Otvorio se poseban odjel u prizemlju, bio je to zaista lijep prostor. Bilo nas je samo petero tako da su profesori mogli posvetiti dovoljno vremena svakom od nas ali bez obzira na sve te lijepe stvari, ja sam se osjećala kao u getu izolirana od svijeta tj. od ostalih učenika, ali nisam mogla ništa izmijeniti, prilagodila sam se situaciji. Danas to nije tako, napravljeno je dizalo i učenici su integrirani u ostale razrede iako samo neke satove. Nakon srednje škole neki od nas su htjeli upisati fakultet koji ih je zanimao ali nisu imali mogućnost izbora jer je samo Pravni fakultet u Rijeci prilagođen invalidima, a ne želimo svi postati pravnici. A što se zapošljavanja u državi tiče male su šanse da se zaposli hendikepirana osoba bez obzira na zakone koji se raspisuju.

2. Odnos prema mentalnoj sposobnosti
Najbolji način da se izborimo za život u zajednici, u kojoj smo mi manjina je, dobro formirani rad u skupinama jer ćemo biti jači i bolje doći do zamišljenog cilja. Zato i pozdravljam ovu inicijativu edukacijskog skupa o samo zastupanju. Bilo koja edukacija mora biti po skupinama prilagođena mentalnoj sposobnosti . Poanta je u tome da u jednoj skupini svi budu ravnopravni i sa jednakim mentalnim sposobnostima. Formiranje skupine zaista nema smisla ako iz nje izađeš nezadovoljan , nadahnuće mora u tebi probuditi želju za novim susretom. Moram reći da obični ljudi često ne razlikuju mentalno retardiranu od mentalno "zdrave" djece sa CP. Zbog puno popratnih smetnji (smetnje govora, neuobičajenih i nekontroliranih pokreta), lako će ga proglasiti mentalno retardiranim . Zbog tog stanja ona osoba s CP-om koja nije retardirana mora stalno dokazivati svoju mentalnu sposobnost i stalno je pod povećalom, to je grozno i užasno umara. Zato posebno naglašavam kako je potrebno te dvije skupine osoba sa CP-om na različitim razinama učiti o samo zastupanju.
Imam brata blizanca koji isto ima cerebralnu paralizu i pridruženu laku mentalnu retardaciju.
Teže komunicira stoga mu treba prevoditelj, najbolji glasno govornik sam mu ja, bliska sam mu i znam otprilike njegove misli… Sve je to super dok je prevoditelj tu, ali ako govorimo o samo zastupanju onda moramo omogućiti i takvoj osobi da govori na svoj specifičan način.
Pitajući se kako to izvesti u praksi, palo mi je na pamet, kad bi postojao neki mali stroj koji bi razumio samo njegov govor, dok on priča, stroj bi prevodio.

3. Obitelj kao koljevka samosvjesnosti
Moramo znati sve o sebi, važna je uloga roditelja u poticanju naše samo svjesnosti ,a moram reći da mnogi roditelji koji imaju takvu djecu ne pričaju s njima o tome što im je, i kako da se nose s time. Najčešće ignoriraju činjenicu da je njihovo dijete hendikepirano i uče ga pogrešno, da je u potpunosti isto kao i ostali. Dijelom i zato što se i sami nisu pomirili sa sudbinom. U redu je učiti dijete poticati ga da bude što bolje i što uspješnije ali u njegovim psihičkim i fizičkim mogućnostima jer ako tjeramo osobu da ide preko svojih mogućnosti mi je dovodimo do stanja ogromne i neizbrisive frustriranosti. Kao što to obično biva, roditelji bi uglavnom htjeli da njihovo dijete bude preslika njih samih umjesto da puste djecu da budu ono što jesu .Roditelj mora shvatiti da dijete sa cerebralnom paralizom odrasta i da bez obzira na svoju fizičku nesamostalnost, ne ostaje uvijek dijete kako to obično roditelji doživljavaju. Do jedne dobi roditelji želi i može ispuniti svaku djetetovu želju, ali kako dijete odrasta njegove želje postaju veće i roditelji ih ne mogu ispuniti , ali to se od njih niti ne očekuje. Da bi se dijete osamostalilo mora samo probati uspone i padove života. Mislim da je veliki uspjeh svakog roditelja da se njegovo dijete osamostali i postane svoj čovjek bez obzira na svoj hendikep. Toliko truda treba da objasnimo sebe onima koji su nam najbliži, zamislite koliko nam onda treba truda da objasnimo sebe -svijetu.

Jer kao što je netko napisao

Mi nismo ljudi sa posebnim potrebama mi smo ljudi sa posebnim problemima u zadovoljavanju svojih običnih potreba.

natrag na -
Varaždinske Toplice,
23 - 25.10.2007