VaraždinskeToplice, 23 - 25.10.2007

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom-kako je primjeniti?

Rachela Sindičić

Da bi se zaštitilo dostojanstvo odnosno dignitet osoba s invaliditetom bilo je nužno donijeti jedan sveobuhvatan dokument koji bi se osvrnuo isključivo na spomenutu populaciju i time omogućio da se prava i temeljne slobode osoba s invaliditetom unaprijede, zaštite i osiguraju u punom i ravnopravnom opsegu.
Konačni tekst Nacrta Konvencije o pravima osoba s invaliditetom usvojen je 25. kolovoza 2006. godine.
Članice Konvencije tako u preambuli ističu i priznaju da je diskriminacija bilo koje osobe temeljem invaliditeta kršenje dostojanstva i vrijednosti čovjeka, priznaju različitost osoba s invaliditetom, potrebu da se unaprijede i zaštite ljudska prava svih osoba s invaliditetom.

Svrha Konvencije je isključivanje bilo kakvog oblika diskriminacije prema osobama s invaliditetom, osiguranje jednakih mogućnosti i ravnopravno uključivanje u društvo.
Za sve osobe s invaliditetom izuzetno je važna ova Konvencija ne samo zato jer jamči prava spomenutoj populaciji, već i iz razloga što utječe na razinu svijesti i razbijanje predrasuda okoline prema osobama s invaliditetom u odnosu na osobe koje nisu pogođene ovim socijalnim rizikom.
Sasvim je sigurno da ona kao takva nikada neće moći iskorijeniti sve oblike diskriminacije i osjećaj neprihvaćenosti i odbačenosti, ali definitivno će pridonijeti sveobuhvatnijem razumijevanju problema populacije s invaliditetom, kao i mogućnošću da se diskriminacija ipak svede na minimalnu mjeru.
Izuzetno je važno da se podigne svijest o sposobnostima i doprinosima osoba s invaliditetom i potakne spremnost da se njihova prava prihvate.
U tom smislu Konvencija inzistira na pristupačnosti, odnosno osiguranju pristupa na ravnopravnoj osnovi građevinama, cestama, prijevozu i svim otvorenim i zatvorenim prostorima, kao što su škole, stambeni objekti, zdravstvene ustanove i radna mjesta.
Pristupačnost odnosno nepristupačnost pojedinim objektima je najveći problem osoba s invaliditetom.
Bitno je omogućiti i pristup na informacije, komunikacije i druge usluge.
Omogućiti svakoj osobi da neovisno o svom hendikepu može komunicirati i samo zastupati se.
U tom smislu je Konvencija od izuzetnog značaja jer je prvi međunarodni dokument obvezujućeg karaktera koji se tiče osoba s invaliditetom, odnosno zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom.
Konvencija objedinjuje posebna prava i slučajeve pozitivne diskriminacije s osnove invaliditeta.
Jamče se temeljna ljudska prava i njihova provedba (dostojanstvo, jednakost pred zakonom, nediskriminacija, pravo na život, pristup pravosuđu, osobna sloboda i sigurnost, zabrana mučenja i surovog postupanja ili kažnjavanja, zabrana izrabljivanja i zlostavljanja, sloboda kretanja i državljanstvo, sloboda mišljenja i izražavanja i pristup informacijama, poštivanje privatnosti, doma i obitelji, pravo na obrazovanje, zdravstvena zaštita, rad i zapošljavanje, sudjelovanje u političkom i javnom životu, te sudjelovanje u kulturnom životu.)
To su prava koja pripadaju svakoj osobi s invaliditetom, neovisno o vrsti i kategoriji invaliditeta.
Međutim postoji i nekoliko odredbi koje se isključivo odnose na osobe s invaliditetom.
Pa se tako jamči:
- posebna pozornost ženama i djevojkama s invaliditetom,
- uključivanje djece s teškoćama u razvoju u skladu s najboljim interesom djeteta,
- podizanje svijesti cijelog društva o osobama s invaliditetom i njihovim pravima,
- pristupačnost,
- neovisno življenje i uključenost u zajednicu,
- osiguranje osobne pokretljivosti,
- osposobljavanje i rehabilitacija.

Društvo treba shvatiti i razumjeti da su osobe s invaliditetom prvenstveno ljudi koji u svakodnevnom životu nailaze na probleme pri zadovoljavanju običnih potreba.
Stupanj razvijenosti nekog društva procjenjuje se upravo po tome koliko skrbi za najslabije i one kojima je pomoć potrebna.
Invalidnost također nije obilježje osobe već niz činitelja od kojih mnoge stvara društveno okruženje.
U tom smislu prava koja jamči konvencija predstavljaju jamstvo poštivanja svih ljudskih prava i izjednačavanje mogućnosti u odnosu na osobe s invaliditetom.
Invaliditet mora biti prihvaćen kao oblik različitosti i potpuno uvažen od strane države i društva.
Osobe s invaliditetom moraju imati pravo izbora, njihovo mišljenje mora biti uvaženo, mora im se omogućiti samo zastupanje i odlučivanje o njima samima. Jer jedino na taj način se može postići potpuna socijalna integracija i samostalno življenje koje je zasnovano na ravnopravnosti.
Konvencija je veliki pomak u odnosu na razumijevanje i provedbu ljudskih prava osoba s invaliditetom i kao takva je za svu spomenutu populaciju od izuzetnog značaja.
Međutim, mišljenja sam da bi Republika Hrvatska u svom zakonodavstvu trebala imati i Zakon o invalidima u Republici Hrvatskoj, kao jedinstveni propis koji bi regulirao sve što se odnosi na osobe s invaliditetom.
U tom smislu izražavam i nadu da će u budućnosti konačno i Zakon o invalidima u Republici Hrvatskoj biti donesen.

Razmišljajući o tome na koji način će se najbolje osigurati primjena i provedba Konvencije u lokalnoj zajednici iznosim slijedeće :

Same osobe s invaliditetom su u kontekstu primjene prava koja im jamči Konvencija najvažnije, dakle treba znati da nikakvo zauzimanje pasivnog stava, kao i očekivanja da će problem riješiti netko drugi neće donijeti konkretne rezultate.
Potrebno je da se osobe s invaliditetom pravodobno upoznaju s pravima koja su im zajamčena i da reagiraju, isto tako pravodobno, na svaki, pa i najmanji pokušaj bilo kakve diskriminacije temeljem invaliditeta.
U tom smislu bi se u lokalnoj zajednici trebalo omogućiti osobama s invaliditetom da otvoreno komuniciraju i iznose sve što vide kao problem, a isto tako bilo bi dobro napraviti nekakav reprezentativni uzorak o tome koliko je takvih osoba, koji su njihovi osnovni problemi, kakva im je dobna, obrazovna struktura, koliko ih je zaposleno, kakav je njihov socijalni status, koliko su zadovoljni sa stupnjem socijalizacije koji su uspjeli postići, jesu li kad bili izloženi bilo kojoj vrsti diskriminacije temeljem invaliditeta i slično, a pritom obavezno i dati im mogućnost da iznesu svoje prijedloge i sugestije kako bi se dobilo što bolji i potpuniji uvid u cjelokupnu situaciju, i kako Konvencija i prava osoba s invaliditetom ne bi ostala samo mrtvo slovo na papiru.
U Rijeci također u okviru Projekta "Zdravi grad" Rijeka - interesna grupa građana za podršku osobama s invaliditetom provodi različite projekte kojima je svrha da se kontinuirano upozorava na probleme i aktivnosti osoba s invaliditetom kroz javne medije, unapređuje javnu svijest, organizira posjete i upoznavanje članova grupe s udrugama i ustanovama koje rade s invalidnim osobama. Također spomenuti projekt surađuje s resornim ministarstvima i ostalim državnim tijelima i s povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, s ciljem ukazivanja na problematiku osoba s invaliditetom vezanim uz postojeće propise te davanje prijedloga za njihovo učinkovito rješavanje.
U svakom slučaju suradnja i komunikacija između osoba s invaliditetom i njihove lokalne zajednice mora biti uspostavljena, pa onda isto tako i ista ta suradnja i na državnoj razini. Osobe s invaliditetom moraju biti dobro informirane i zainteresirane za očuvanje i provedbu prava koja im jamči Konvencija, i isto tako moraju znati i kako se postaviti u slučaju bilo kakve diskriminacije u njihovim pravima.
Osobama s invaliditetom u ostvarenju njihovih prava na nacionalnoj razini može biti od pomoći i Pravobranitelj za osobe s invaliditetom. Tako će prvog siječnja 2008. godine stupiti na snagu i Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom. Svatko se može obratiti Pravobranitelju za osobe s invaliditetom i podnijeti mu prijedlog za razmatranje pitanja od značaja za zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom, a Pravobranitelj za osobe s invaliditetom obavijestit će podnositelja o aktualnostima poduzetim povodom njegova prijedloga.
Brojni su dokazi koji ukazuju da je osobama s invaliditetom otežano puno sudjelovanje u životu zajednica, pristup obrazovanju i tržištu rada, da su iznad prosječno izloženi riziku od siromaštva, da žive s povećanim rizikom od diskriminacije, zlostavljanja i socijalne isključenosti. Invaliditet je društveno uvjetovan jer u životnom okruženju postoji niz ograničenja u ostvarivanju jednakopravnog položaja i pristupačnosti za sudjelovanje.
Na nama, osobama s invaliditetom je da se upoznamo sa pravima iz ove Konvencije, da ta prava promičemo i branimo za sebe i za druge osobe s invaliditetom.
Tajna našeg uspjeha svakako će biti podrška koju jedni drugima dajemo kroz kvalitetnu izmjenu informacija i zajedničko djelovanje da sve ne ostane samo na papiru, već da zaista zaživi u praksi.
Na nama samima je da se pokrenemo i potrudimo jer možemo Konvenciju zaista učiniti dokumentom koji će izmijeniti naše živote, svakako vodeći računa pritom i o budućim naraštajima, a ne samo o nama koji smo trenutno ovdje.
U tom smislu svako i bilo koje djelovanje je puno bolje od pasivnosti.
A ulaskom u Europsku uniju biti će svima lakše jer se Zakoni i prava više neće kršiti, poglavito nakon implementacije međunarodnih propisa u domaće zakonodavstvo, ili će barem svako kršenje biti svedeno na minimum. A ono što se jamči će se svakako morati i poštivati.
Dokument međunarodnog značaja svakako vrijedan spomena je i Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. do 2015.
Ovaj dokument je jedan od temelja za donošenje Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.
U svakom slučaju vrijeme je na našoj strani, a na nama je da to što bolje iskoristimo.

.