VaraždinskeToplice, 23 - 25.10.2007

Samozastupanje osoba s CP

Ivan Belobrajdić

Zovem se Ivan Belobrajdić imam brata blizanca Mirka 27 nam je godina rođeni smo s cerebralnom paralizom, krećem se u invalidskim kolicima
a brat Mirko je na hodalici.
Živimo u Ravnoj Gori u Gorskom Kotaru, stanujemo u kući s roditeljima.
Nismo mogli pohađati školu u mjestu stanovanja, jer su nam arhitektonske barijere (stepenice) predstavljale veliki problem u kretanju.
Stoga smo bili odvojeni od roditelja i sredine u kojoj živimo, što je bilo jako teško našim roditeljima i nama odlučiti se na taj korak,
tako još mali krenuli smo u nepoznat svijet.
Osnovnu školu pohađali smo na Oštrom u Kraljevici od prvog do šestog razreda, gdje je bila i rehabilitacija.
Nastavak školovanja nastavili smo pohađati u Dubravi u Zagrebu, tamo smo također imali rehabilitaciju i osposobljavanje za daljnji život, potpuno nova i veća sredina gdje smo završili i srednjoškolsko obrazovanje zanimanje "Grafičar za unos teksta" tijekom školovanja dolazili bismo kući za praznike a veći dio godine smo bili odvojeni od roditelja.
Nakon što smo završili školu 2000 godine vratili smo se u Ravnu Goru već odrasli ljudi gdje nailazimo na mnoge izazove i probleme, izazov je nastaviti živjeti u "staro-novoj sredini" u kojoj smo se pomalo osjećali kao stranci, kako je vrijeme prolazilo nekako smo se jedva jedvice barem malo prilagodili sredini u kojoj i danas živimo ali problemi tada nisu nestali najveći je problem naći posao u toj maloj sredini i objekti nisu prilagođeni nama zbog arhitktonskih barijera, mom bratu Mirku i meni ograničeno kretanje po mjestu, Mirko u neke objekte može uči jer je pokretniji od mene.
Više- manje sam ja sjedio kod kuće a Mirko je izlazio van pješice i tako se vraćao kući jako umoran. Shvatili smo da okolina i nema neko razumijevanje prema osobama s invaliditetom.
Moram reći sljedeće nismo Mirko i ja jedini takvi u Ravnoj Gori, ima ih još samo što ne izlaze iz svojih kuća, i dosta su povučeni, nisu toliko samostalni kao mi naslušao sam se svakakvih priča što govore pojedini mještani o meni i Mirku "kako smo bolesni i jadni"
no mi nismo klonuli duhom i krenuli smo dalje.
Učinili smo sljedeći korak, Mirko je išao u Zagreb polagati vozački ispit osjetili smo veliko olakšanje ja, i moja obitelj kada je Mirko položio taj ispit, kupili smo auto napokon sam i ja mogao ići van ljudi su zbunjeno gledali u nas, prilazili bi nam nekako sramežljivo bojeći se naše reakcije, valjda zbog neznanja u početku nam je to smetalo, ali smo se s vremenom na to navikli.
Prijatelja u Ravnoj Gori gotovo da ni nemamo ljudi su dosta povučeni takva je okolina svi nas znaju više-manje tko su nam roditelji, dugo vremena smo pokušavali upoznati se s ljudima najviše rođacima ali nismo još ni danas s njima uspostaviti komunikaciju kao normalni ljudi, ipak smo i mi samo ljudi.
Moj brat Mirko i ja članovi smo Udruge cerebralne i dječije paralize Rijeka, tamo smo stekli nove prijatelje i mnoga poznanstva, sudjelujemo u mnogim radionicama gdje provodimo najviše vremena družeći se s tim dragim ljudima jer se među njima i osjećamo kao - Ljudi.