Cerebralna paraliza
   


 
CEREBRALNA PARALIZA
 
 

DEFINICIJA CEREBRALNE PARALIZE

ŠTO UZROKUJE CEREBRALNU PARALIZU

OŠTEĆENJA

KOJI SU TIPOVI CEREBRALNE PARALIZE

OBLICI TRETMANA

Prim.dr.sc. Miroslav Pospiš
Rođen je u Zagrebu 03. 03.1942. godine.
Umro je u Varaždinu 12.06.2010.
biografija>>>


ŠTO TREBAMO ZNATI O CEREBRALNOJ PARALIZI

Cerebralna paraliza je prvi put ušla u medicinsku literaturu još 1862. g.
pod imenom Morbus Little,
kada je engleski ortoped W.J.Little opisao 63.djece s posebnim
poremečajima kretanja smatrajući ih posljedicom oštečenja mozga
tijekom patološke trudnoće.
Ni danas kada je znanje o etiologiji kliničkoj slici i tretmanu
cerebralne paralize produbljeno još mnogo toga ostaje nejasno.

Cerebralna paraliza nije samo medicinski problem, ona je kompleksni medicinski, psihološki i socijalni problem. Čitav niz neuroloških i psiholoških problema, problema učenja, školovanja i zapošljavanja traži interdisciplinarni pristup.

Višestruki henidkep prisutan je kod više od četvrtine osoba s cerebralnom paralizom, a samo jedna petina osoba s CP nema potrabu za nekom posebnom zaštitom.

DEFINICIJA CEREBRALNE PARALIZE

Cerebralna paraliza se definira kao grupa neprogresivnih,
ali često promjenjljivih motornih oštećenja uzrokovanih lezijom središnjeg živčanog sustava u ranim stadijima razvoja (Kuban i Leviton,1994) Premda lezija ostaje neprogresivna , rezultirajuće oštećenje,
nesposobnosti i hendikep mogu biti progresivni.

UČESTALOST CEREBRALNE PARALIZE

Cerebralna paraliza je jedan od najčešćih kongenitalnih problema
( cerebralna paraliza koja postoji od rođenja) :
Na svakih 2000 živorođene novorođenčadi 5 je rođeno
s cerebralnom paralizom.
Ta incidencija ostaje konstantna
usprkos napretka opstetiritičke i pedijatrijske zaštite
zadnjih 30 godina (Miller, Bachrach i sur. 1995)

UZROCI CEREBRALNE PARALIZE

Uzrok mnogih slučajeva CP ostaje nepoznat. Kao najčešći rizični čindbenik navodi se niska porođanja težina, zatim asfiksija, neonatalne konvulzije, neonatalna žutica, neonatalna infekcija, instrumentalno vođeni porod, te antepartalna hemoralgija.

.Opčenito uzroke cerebralne paralize možemo podjeliti u dvije skupine:
1.Razvojne malformacije mozga
2.Oštećenje mozga u razvoju

OŠTEĆENJA

Oštećenja koja su prisutna u svakoj klasifikaciji CP su podijeljena prema svakom sustavu zahvaćenom lezijom. Istraživanja su pokazala da lezija koja uzrokuje CP može često uzrokovati oštećenje više od jednog sustava, rezultirajući u oštećenjima koja utječu na motornu kontrolu.
Primarna oštećenja su ona koja su neposredni ili direktni rezultat lezije.
Sekundarna oštećenja se razvijaju u sistemima ili organima kroz vrijeme zbog utjecaja jednog ili više primarnih oštećenja i mogu postati isto tako teška kao primarno oštećenje.

Neurološki problemi povezani s CP uključuju:

Konvulzije i epilepsiju Probleme ponašanja
Mentalnu retardaciju Oštećenje vida
Poteškoće učenja Gubitak sluha
Poremečaji pažnje s hiperaktivnopću Oštećenje govora
Hydrocephalus Poteškoće guranja

Sekundarni utjecaji CP uključuju:

Poremećaje rasta Poremećaje spavanja
Poremećaje ishrane Opstrukciju gornjih dišnih puteva
Aspiracionu pneumoniju Komunikacijski poremećaj
Gastroezofagealni refleks Raspadanje zubi i bolesti desni
Učestale frakture Hernije
Konstipaciju Probleme kontrole mokrenja
Slinjenje

Ortopedski problemi su:

Scoliosis
Dislokacija kukova
Kontrakture zglobova
Nesklad u duljini nogu

Onaj koji tretira dijete s CP opaža da ponekad mnoge stvari postaju lošije
a ne bolje. Ono što postajelošije su sekundarna oštećenja koja progresivno utječu na pokret. NPR.
Djeca s Cp nisu rođena s kontrakturom zglobova, to se razvija zbog neuromuskulatornog sustava(produljena mišićna aktivnost, mišićna neravnoteža; slabost poičetka pokreta; slaba senzorna povratna veza o izvršenju pokreta; rast i drugi čindbenici.
Razumjevanje sekundarnih oštećenja je jako važno iz dva razloga.
Kad roditelji čuju dijagnozuCP i objašnjenje da je to neprogresivna bolest, zdravstveni djelatnici ćesto ne objasne što to znači.
Istina je da se u Cp lezija ne mijenja. Međutim, rezultat ili oštećenje od te lezije se mijenja i često u neke djece kontrola pokreta pokreta i funkcija postaju lošiji s rastom djeteta.
Kad roditelji čuju da Cp nije progresivna, vjeruju da njihovo dijete ne može postati lošije. Utjecaji mnogostrukihoštećenja uzrokovanih lezijom,

ponavljanje disfunkcionalnih pokreta i rast promjenit će rezultat lezije.
Drugi razlog za odvajanje primarnog od sekundarnog oštećenja je
činjenica da terapeut može imati jak utjecaj na tijek razvoja sekundarnih oštećenjai to jači nego na primarna oštećenja.
Zbog toga je razumijevanje, kako se sekundarna oštećenja razvijaju,
važno jer nudi priliku da se intervenira prije nego se ona razviju. To zahtijeva razumjevanje vjerovatnih promjena koje se pojavljuju u djece i odraslih s CP.

Sljedeći sustavi su tipično oštećeni kod CP:
neuromuskularni sustav
senzorni i perceptivni sustavi
mišićnokoštani sustav
respiratorni sustav

KOJI SU TIPOVI CEREBRALNE PARALIZE
Za kliničku praksu prikladna je jednostavna podjela cerebralne paralize koja razlikuje tri osnovna oblika cerebralne paralize:
Spastična, Ekstrapiramidna i Miješana

Više od dvije trećine djece ima spastične oblike cerebralne paralize,
a otprilike četvrtina djece pokazuje miješanu piramidnu i ekstrapiramidnu simptomatologiju.

Među spastičnim oblicima cerebralne paralize razlikujemo spastičnu kvadriplegiju,spastičnu diplegiju i spastičnu hemiplegiju.
Spastična kvadriplegija(zahvačena su sva četri ekstremiteta) -je oblik cerebralne paralize koji obično prati mikrocefalija,mentalna retardacija i epilepsija. Izražen je jaki spasticitet.Na gornjim udovima imamo fleksorno-aduktorno-pronacijski tip spasticiteta, a na donjim udovima prevladava unutarnja rotacija s povišenim ekstenzornim i aduktornim tonusom.
Spastična diplegija je oblik cerebralne paralize s jače izraženim spasticitetom na donjim udovima,
dok spasticitet na gornjim udovima može biti i diskretan.Mentalni deficit i konvulzije nisu rijetki, ali su manje česti nego u slučajevima spastične kvadriplegije.
Spastična hemiplegija je najčešći oblik cerebralne paralize.Prisutna je jednostrana spastična kljenut. Zahvačena je samo jedna strana tijela.

Obično polovica ove djece ima epileptičke krize.
Spominju se i pojmovi spastične paraplegije(samo donji udovi),monoplegije(samojedan ekstremitet) i triplegija(zahvaćena tri ekstremiteta).

Kod spastične cerebralne paralize imamo otpor pasivnim pokretima,
odnosno rezistenciju kod istezanja.
Normalni mišići rade u parovima:- kada se jedna skupina mišića kontrahira, druga se skupina mišića relaksira da bi se mogao izvršiti pokret u željenom cilju. Spastični mišići su aktivni zajedno i blokiraju normalan pokret.
To se zove kontrakcija.

Ekstrapiramidni oblici cerebralne paralize- karakterizirani su pojavom različitih nevoljnih kretnji, štoje posljedica oštećenja ekstrapiramidnog motoričkog sustava(bazalni ganglij, mali mozak).
Ti se poremećaji manifestiraju kao
atetoza, horeoatetoza, distonički oblici , kongenitalna cerebralna ataksija.Klinička slika ekstrapiramidalne cerebralne paralize razvija se postupno i polagano.

Miješani oblici cerebralne paralize imaju kombinaciju spasticiteta i ekspiramidalne fenomenologije.

 

OBLICI TRETMANA CEREBRALNE PARALIZE

U prošlom stoljeću cerebralna paraliza je primarno liječena od ortopeda.
Kirurgija koja je primjenjivana u djece sa dječjom paralizom često je primjenjena i u djece sa CP.
Ortoped Winthrop Phelps intenzivno se posvetio djeci sa CP. Medjutim rezultati nisu bili zadovoljavajući.Četrdesetih godina 2o st.dolazi do novog pristupa tretmanu,koji je više holističan.Novi pristup je pokušao razumjeti probleme u senzornoj i motornoj kontroli
i ulogu razvoja u stjecanju vještina te sekundarna ortopedska oštečenja uzrokovana CP.
1943.godine Karel i Bertha Bobath razvili su neurorazvojni postupak (NDT)
koji je i danas široko raspostranjena i priznata teorija postupanja sa CP djecom.Teorija i praksa NDT-a su unaprijeđena kad su 1957.godine dr.Elizabeth Kong iz Švicarske i Mary Quinton- britanska fizioterapeutkinja, otvorile kliniku za dijagnosticiranje i liječenje
pri univerzitetskoj bolnici za djecu u Bernu u Švicarsko.Dr.Kong počela je razvijati svoju sposobnostdijagnosticiranja i uskoro je bila sposobna
utvrditi u vrlo ranoj dobi pkazuje li dijete abnormalne cerebralno-motorne smetnje..
Načela tretmana su: inhibicija abnormalne posturalne refleksne aktivnosti
kako bi se smanjio hipertonus kod spastičlne i kod mnoge atetoidne djece,fascilitacija normalnog posturalnog položaja i pokreta
na osnovi što više normalnog mišićnog tonusa,povećanje posturalnog refleksnog tonusa i regulacija recipročne mišične funkcije.
Prema Stamer, 2000
suvremeni NDT pristup ima nekoliko važnih koncepata:
-Dijete se procjenjuje kao jedinstvena osoba koja zivi u specifičnoj obitelji s jedinstvenim potrebama.
Razmatra se djetetov sadašnji i budući život u planiranju ciljeva tretmana.
Cilj tretmana je povećanje funkcionalnih vještina.
-Terapeut koristi znanje o normalnom razvoju kako bi razumio
mnoge i različite načine razvoja djetetovih vještina.
Znanje o normalnom razvoju pomaće mu razumjeti, zašto dijete sa CP ne može izvesti određene vještine.Međutim djcea sa CP ne sljede normalne razvojne oznake.Normalne razvojne skale mogu biti upotrebljene u determiniranju postojanja problema,
one nikada nece biti upotrebljene kao mjerilo uspjeha tretmana.
-budući da se tretira poremećaj pokreta, tretman je aktivni proces
.
Motorne vještine zahtjevaju integraciju mnogih tjelesnih sustava.
Identificiraju se problemi koje dijete ima s pokretima
i kako ti problemi utječu na funkciju
.
-Tretman je timski. Ni jedan profesionalac ili član porodice ili
stručna osoba ne mogu vidjeti sva moguća oštećenja,funkcionalna
ograničenja ili nesposobnosti prisutne u djece sa CP.

Koncepciju tretmana djeteta sa CP Vojta je razvijao usporedo sa Bovathom
ali se one bitno razlikuju.
Dok u osnovnim ciljevima Bobath inhibira patološke aktivnosti kako bi omogućop razitak normalnih položaja i pokreta.Vojta odmah provocira aktivnosti pojedinih segmenata.
Terapijski koncep koji je razvio Vojta opisuje na sljedeči način:"Pomoću tretmana na načelima refleksne lokomocije natreniraju se pojedine sposobnosti(kao hodanje,tjelesno držanje i dr.)
već se nastoji u središnjem živčanom sustavu probuditi i omogučiti urođeni,ontogenetski motorički program"

Postoje još i drugi terapeutski pristupi. Najnoviji je TAMO terapijski pristup(Tscharnuter Akademie for Movement Organisation).
Umjesto učenja i uskladištenjasvakog individualnog pokreta
možemo učiti opća pravila koordinacije koja možemo primjeniti
kod različitih vještina pokreta.

Postoje tri pristupa terapiji:
Mehanički tretman -temelji se na mišičnoj snazi,pokretljivosti zglobova,gravitaciji,masi i posturalnoj stabilnosti.
Neurološki tretman- temelji se na različitim aspektima neurologije,
- p e r i f e r n i- koji upotrebljava eksterocepciju i propriocepciju da olakša ili inhibira mišićnu akciju.
-c e n t r a l n i - koji se temelji na promjeni poremećaja,
ako ne strukture, onda barem funkcije oštećenog
središnjeg živčanog sustava.
-e d u k a c i j s k i - u koje intervencija postaje više edukacija
nego tretman.

Nalaze se elementi istine u svakoj tehnici.
Isto tako nije vjerovatno da bi samo jedna bila prava.
Svaka terapeutska relacija ima dvije strane: pacijent sa svojim potrebama i terapeut sa svojim vještinama.To znači da će potrebe djeteta,
vještina terapeuta, socijalni,kulturni,geografski i financijski čindbenici
odrediti koja je terapija "prava " za pojedino dijete (Bruce Gans).
Postoji opće prihvaćeno stajalište da je rani tretman važan.

Osim fizikalne terapije primjenjuje se radna terapija, govorna terapija,
slušna terapija, očna terapija, ortopedska kirurgija,
i medikametozna terapija mišičnih relaksarora i antikonvulzivna terapija.
Kao mišični relaksatori prije 20 godi.upotrebljavale su se alkoholne
i phenol injekcije. Utjecaj alkoholne injekcije bio je neposredan
i trajao je 4-6 mj. dok je phenol djelovao 6-8 mj.
Suvremeni lijek kojemu je glavna indikacija botulinim toxin(BotoX),
koji se daje u mišić da oslabi spasticitet.

TRETMAN Načela tretmana su: inhibicija abnormalne posturalne refleksne aktivnosti kako bi se smanjio hipertonus kod spastičlne i kod mnoge atetoidne djece,fascilitacija normalnog posturalnog položaja i pokreta na osnovi što više normalnog mišićnog tonusa,povećanje posturalnog refleksnog tonusa i regulacija recipročne mišične funkcije. Prema Stamer, 2000 suvremeni NDT pristup ima nekoliko važnih koncepata: -Dijete se procjenjuje kao jedinstvena osoba koja zivi u specifičnoj obitelji s jedinstvenim potrebama.Razmatra se djetetov sadašnji i budući život u planiranju ciljeva tretmana.Cilj tretmana je povećanje funkcionalnih vještina. -Terapeut koristi znanje o normalnom razvoju kako bi razumio mnoge i različite načine razvoja djetetovih vještina.Znanje o normalnom razvoju pomaće mu razumjeti, zašto dijete sa CP ne može izvesti određene vještine.Međutim djcea sa CP ne slejde normalne razvojne oznake.Normalne razvojne skale mogu biti upotrebljene u determiniranju postojanja problema, one nikada nece biti upotrebljene kao mjerilo uspjeha tretmana. -budući da se tretira poremećaj pokreta, tretman je aktivni proces. Motorne vještine zahtjevaju integraciju mnogih tjelesnih sustava.Identificiraju se problemi koje dijete ima s pokretima i kako ti problemi utječu na funkciju. -Tretman je timski. Ni jedan profesionalac ili član porodice ili stručna osoba ne mogu vidjeti sva moguća oštećenja,funkcionalna ograničenja ili nesposobnosti prisutne u djece sa CP. Koncepciju tretmana djeteta sa CP Vojta je razvijao usporedo sa Bobathom, ali se one bitno razlikuju. Dok u osnovnim ciljevima Bobath inhibira patološke aktivnosti kako bi omogućop razitak normalnih položaja i pokreta.Vojta odmah provocira aktivnosti pojedinih segmenata. Terapijski koncep koji je razvio Vojta opisuje na sljedeči način:"Pomoću tretmana na načelima refleksne lokomocije ne treniraju se pojedine sposobnosti(kao hodanje,tjelesno držanje i dr.) već se nastoji u središnjem živčanom sustavu probuditi i omogučiti urođeni,ontogenetski motorički program" Postoje još i drugi terapeutski pristupi. Najnoviji je TAMO terapijski pristup(Tscharnuter Akademie for Movement Organisation). Umjesto učenja i uskladištenja svakog individualnog pokreta možemo učiti opća pravila koordinacije koja možemo primjeniti kod različitih vještina pokreta. Postoje tri pristupa terapiji:

 

 
.

 
 
Adresa: Rijeka, Ružićeva 12 / tel: 051-374-566 Fax 051 374 282
žiro račun : 2402006 - 1100137069/ Matični broj: 3408337
design by Chersi, server sponsored by Lanx